Historija Bosne&Hercegovine

Bosna da prostis jedna zemlja imade !

Prvi stanovnici BiH kojima znamo ime bili su Iliri. To je prastari narod indoevropskog porijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdeno jos u 2 mileniju st.e. Oni su naseljavali skoro sav Balkasnki poluotok. Vodeca bosanskohercegovacka ilirska plemena bili su Japodi, Dalmati, Dezitijati, Dicioni, Mezeji, Daorsi i dr. O njima su pisali grcki i rimski pisci, koji u svojim natpisima ne propustaju priliku da istaknu njihovu borbenost. Rimsko prisustvo na ovim prostorima imalo je veliki uticaj na zivot ilirskih starosjedilaca. Taj uticaj nije se odrazio na vjerske tradicije Ilira. Vrhovni ilirski bog bio je Silvan (Vidas). Vrhovno zensko bozanstvo bila je Dijana (Thana).
Od 4 stoljeca barbarska (divlja) plemena su pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva. Ma da su tokom 5. i 6. stoljeca kroz nasu zemlju prosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, prava katastrofa je uslijedila krajem 6. i pocetkom 7. stoljeca kada su se pojavili Avari i Slaveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju nase zemlje.
Prve vijesti o Bosni poticu iz 10. stoljeca. Nalazimo ih u djelu: "De administrando imperio" pisanu od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta.
Naziv Bosna je predslovenskog tj. ilirskog porijekla. Rimljani su ilirski naziv prilagodili svom izgovoru pa je nastao pojam Bosana. Taj naziv je u ranom srednjem vijeku prilagoden slovenskom izgovoru, pa je tako nastao danasnji naziv Bosna. Podrucje danasnje Hercegovine u srednjem vijeku se nazivalo Hum (ponekad i Zahumlje). Naziv Hercegovina poceo se upotrebljavati tek od dolasa Turaka. Po nazivu zemlje (Bosna) dobili su naziv i njeni stanovnici. Za njih se u srednjem vijeku iskljucivo upotrebljavalo ime BOSNJANI. Od toga su nastali novi nazivi Bosnjaci i Bosanci.
Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranja Bosanske drzave doslo tokom 9. stoljeca. Zbog pomanjkanja izvorne grade ne zna se mnogo o prvim bosanskim vladarima. Dokumenti dugo ne navode njihova imena, samo se kaze "Ban Bosanski". Prvi put se 1084.g. za jednog od njih kaze da se zove Stjepan. Od brojnih banova koje je Bosna imala tokom nekoliko stoljeca, najpoznatiji je bio ban Kulin koji je vladao od 1180 do 1204.g. U njegovo doba Bosna je dozivjela veliki razvoj, vladala je sigurnost i pravo blagostanje.
U srednjevjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere: bogumilska, katolicka i pravoslavna. Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva imenima: patarenskom, manihejskom i sl., dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali "dobri krscani". Danas se u nasem narodu ta vjera obicno naziva bogumilskom a njeni pripadnici bogumilima.
Srednjevjekovna Bosanska drzava bila je uredena na nacin kako su bile uredene sve onovremenske evropske drzave. Na celu se nalazio vladar koji je u ranijem razdoblju nosio naziv Bana, a potom kralja. Svi su poticali iz domace vladarske porodice Kotromanica, koji su potekli iz srednje Bosne. Kada je 1463.g. sultan Mehmed II ef. Fatih krenuo na Bosnu nije joj bilo spasa. Kralj Stjepan Tomasevic (1461-1463) groznicavo je trazio od evropskih saveznika ranije obecanu pomoc, ali su ga svi odreda iznevjerili. Na narod se nije mogao oskloniti jer vjerski progoni koje je on preduzimao protiv domaceg stanovnistva ostavili su dubokog traga. Dolazi do masovnog prelaza bogumila na islam, iako se to odvijalo bez ikakve prisile. Razlog tome je sto su bogumili bili stoljecima proganjani od evropske inkvizicije i krizarskih vojski kao i mnogi zajednicki elementi koji su bili prisutni u bogumilstvu i islamu (polumjesec i zvijezda, post, odbojnost prema kipovima i ikonama itd.). Turci su vec u vrijeme osvajanja Bosne (1463.g.) ispoljili veliku vjersku toleranciju. To je bilo u uskoj vezi sa osnovnim nacelima Kur'ana po kojem je nedopustivo nekome silom nametati vjerska ubjedenja. Zahvaljujuci toleranciji u Bosni se i nadalje nastavio suzivot pripadnika razlicitih vjerskih zajednica. Dok nisu iscezli bogumili i nakon dolazka Jevreja na ove prostore, koegzistilaro je cak 5 vjera: bogumisla (domaca), katolicka, pravoslavna, islamska i judejska. Nisu nikada zabiljezeni slucajevi da je dolazilo do razmirica na vjerskoj osnovi. Od konca 17. stoljeca Bosanski Ejalet (pokrajina) prestavljao je najzapadniju provinciju Osmankog Carstva.


Zbog neuspjeha koje je Osmalinsko carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, bili su priseljeni Srbiji ustupiti i teritorije s desne obale Drine, sto je prestavljalo otvoreno negiranje uspjeha Bosnjaka, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju. Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana i bez komunikacija sa centralnim dijelom Carstva bili su razlozi za borbu protiv reformi centralne vlasti. Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831.g. odzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji, da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva, da se obustavi regrutovanje nove vojske, da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacim covjekom, a da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 4000 kesa. Za vodu pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodu. Izuzetak je stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic. Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ( "Zmaj od Bosne") kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku zatrazio je da Bosna postane nasljedna knezevina kao sto je Srbija postala pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio. Pod pritiskom sultanove vojske bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva 1832.g.


Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.g. u Bosnu je sa velikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne. U tim borbama izginulo je oko 2500 Bosnjaka. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacanja.
U ratu sa Rusijom Porta je je bila prisiljena prihvatiti nepovaljan San Stefanski mir u martu 1878.g. Po njemu je bilo predvideno stvaranje 3 nove drzava na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidena autonomija u okviru Osmanskog Carstva. Nezadovoljne jacanjem Rusije evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.g. Na njemu su Srbija i Crna Gora dobile medunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima. Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medunarodni mandat da "okupira i upravlja BiH". U julu 1878.g. u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je nakon 400 godina prestala osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem. Konacno je aneksija BiH izvrsena 1908.g.
Iako je I svjetski rat imao svoje prave uzroke i razloge izrazene u suprotnostima izmedu dva bloka velikih sila, ubistvo Franca Ferdinanda 28.VI 1914.g. ubrzalo je njegovo izbijanje.Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat, predat joj je ultimatum od 10 tacaka koji je ona sav prihvatila osim posljednjeg da austrougarski organi neposredno ucestvuju u istrazi atentata na teritoriji Srbije. Tako je krajem jula 1914.g. izbio I svjetski rat. Slomom Srbije i Crne Gore 1915.g. BiH je prestala biti neposrednim ratnim popristem, ali su brojni Bosanci i Hercegovci i dalje mobilizirani u austrougarsku vojsku, u kojoj su ginuli i stradali na dalekim frontovima, uglavnom na ruskom i italijanskom.
Prvog decembra 1918.g. proglasena je Kraljevina SHS. Tako je BiH kao dio drzave Slovenaca, Hrvata i Srba usla u sastav nove jugoslovenske drzava. Nalazeci se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjerenistava, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom kljucu. Jednu od karakteristika novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nad Bosnjacima u BiH i Sandzaku. Tako je do septembra 1920.g. pored ostalih oblika nasilja ubijeno oko 2000 Bosnjaka. U pogranicnim krajevima Crne Gore ubijeno je 126 bosnjackih seljaka. Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919.g. od 4218 bosnjackih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

Po Vidovdanskom ustavu od 28. juna 1921.g. odredeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, cime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost. U avgustu 1939.g. sporazumom Cvetkovic-Macek formirana je Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske uslo je 13 kotara iz BiH. Time je izvrsena podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije doslo jer izbija II svjetski rat.Tadasnje muslimansko politicko vodstvo obnovilo je u tim prilikama ideju o autonomiji BiH. Preko svojih predstvnika sva muslimanska drustva i organizacije zahtijevali su da se uspostavi BiH kao posebna jedinica. Protiv ove ideje odlucno su istupili sprski politicari koji su zastupali ideju o srpskoj politickoj prevlasti u BiH. Kada je pod Njemackom zastitom stvorena 10.IV 1941.g. NDH u nju je ukljucena i BiH. Linija podjele interesnog podrucja Njemacke i Italije isla je preko BiH. Tokom II svjetskog rata cetnici Draze Mihajlovica u tri su navrata izvrsili masovne pokolje nad bosnjackim stanovnistvom u istocnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni i u dijelovima Sandzaka. Sa svoje strane Bosnjaci su se otvoreno ogradili od ustaske politike progona i istrebljenja Srba i Jevreja objavljujuci rezolucije u kojima su osudivani ustacki zlocini. Islamska zajednica takoder se ogradila od onih Bosnjaka koji su suradivali sa ustaskim vlastima.
Kao sredisnja jugoslovenska drzava BiH je bila tokom najveceg dijela rata centar narodnooslobodilacke borbe. Ustav FNRJ izglasan je 31.I 1946.g. U njemu se Bosnjaci ne spominju kao nacija. Sedamdesetih godina konacno je doslo do nacionalnog priznavanja Bosnjaka pod imenom Muslimani.
Poslije Titove smrti 1980.g. se otvorenije trazi ukudanje Ustava iz 1974.g. kojim je omogucena veca samostalnost republika. Tokom 1989.g. dolazi do krize Predsjednistva SFRJ uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar. Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske na referendumu odrzanom februara 1992.g. i gradani BiH izjasnili su se za samostalnu, neovisnu i suverenu drzavu. To je posluzilo kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju 6.IV 1992.g.

Evropska zajednica priznala je novo stanje u BiH, koja je 21.V 1992.g. primljena i u UN.
Ovaj period u historiji BiH zahtijeva poseban pristup, zbog svoje aktuelnosti i surovosti pa ga necu obraditi na ovoj stranici nego ce dobiti svoje posebno mjesto kao zasebna stranica.

preuzeto sa www.njemac.com

Historija Bosnjaka - Uvod


"Ako bi se u najkracem htjela definirati historija Bosnjaka, onda bi se moglo reci da je to jedna prakticna neprestana borba za samoodrzanje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruzenju, u toku koje je, uprkos svih ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Jos od Beckog rata (1683-1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i ocuvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutrasnju stalesku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju bosanskomuslimanskog drustva."

Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristicka zabluda i nacionalisticka balkanska propaganda, nastala zato sto se Bosna uvijek tesko otvarala spoljnom svijetu. Bosna je prema nekom starom latinskom izvijescu terra interior. Unutrasnja zemlja (Lovrenovic, 1996:7). Vjerojatno se mislilo na zemljopisnu, zemljopisno-politicku i zemljopisno-strategijsku pojavnost. Zabluda je i to sto se historija svake zemlje i naroda, pa i Bosne i njenih naroda, a time i Bosnjaka pokusavala univerzalno periodizirati na stari, srednji i novi vijek, sto su Evropljani tokom posljednja tri stoljeca nametnuli svijetu kao vlastiti povijesni razvoj i kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Svaka civilizacija, region, zemlja, narod, imaju svoj stari, srednji i novi vijek. Zato je historiju Bosnjaka i njihovog zivotnog prostora nuzno odrediti njihovim vlastitim povijesnim epohama, cija se razvijenost ili zaostalost nikako ne mogu procjenjivati uporedjivanjem s glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Europe.

Historija Bosnjaka moze se podijeliti u tri velika razdoblja:
(1) doba feudalne bosanske drzave;
(2) doba osmanske vladavine;
(3) moderno doba, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve
do danas.

Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje medjufaze , sa manje ili vise izrazenim razlicitim odlikama I karakteristikama. Pocetci te povjesti sezu od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana. Svaku historiju drzave, drustva, naroda u sve tri njene vremenske dimenzije: proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. Neko je u nauci vec primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iscezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopoliticke ciljeve prezivjeli i ostali u povijesti.

Drustvo ili narod bez ideja nema ni historije niti buducnosti.



Etimologija rijeci Musliman


Etimolosko znacenje rijeci Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bosnjake, potice od arapske rijeci muslim, sto je particip aktiva od rijeci islam, u znacenju 'predati se Bogu'. Rijec Musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a oznacava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na juznoslavenskom etnickom i politickom prostoru dobio u posljednjih sto godina znacajne etnicke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, Sandzaku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom znacenju taj je termin pisan velikim pocetnim slovom, obicno kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimicno koristen i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i iskljucivo nazivala bosnjackim imenom. Isti je slucaj i u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bosnjackom imenu priklonio se pocetkom sezdesetih godina dio politicke emigracije oko lista Bosanski pogledi.
Za vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni (Bosanskom ejaletu ili pasaluku), koji je u razlicita vremena obuhvatao, osim danasnje Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. "Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovacki, sandzacki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i nazivali Bosnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima Porte bosnjacko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u znacenju Bosnjaci ili 'bosanski narod'). Isti naziv, tj. Bosnjaci ili "bosanski narod", koristio se u prepisci koju su Husein-kapetan Gradascevic i istaknuti pojedinci njegovog pokreta vodili s austrijskim vlastima i knezom Milosem Obrenovicem. Za Bosnjake se u svakodnevnom govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao i naziv "turcin", kao vjerska oznaka - da su njihovi pripadnici "turske", tj. islamske vjere. Time su se pokusavali jasno razlikovati od pripadnika ostalih juznoslavenskih naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. Naziv "turcin" cesto je imao i ima uvredljivo znacenje. I u osmansko doba Bosnjaci su se distancirali od naziva Turci. "Tako je zabiljezeno da su 1568. neki Bosnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina".
Poslije austrougarske okupacije 1878. godine, za Bosnjake se poceo sluzbeno koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemackom Muhammedaner. Taj naziv narod nije prihvatio, a u upotrebu sve vise ulazi naziv Bosnjak ili Turcin. Istovremeno sve vise u upotrebu ulazi i naziv Musliman. Clancima u listovima Bosnjak i Behar, bosnjacka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaski i uvredljiv, izbaci iz sluzbene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bosnjackoj stampi i publicistici upotrebljava se iskljucivo rijec Musliman, sto je i narod prihvatio kao svoju suvremenu etnicki, odnosno, nacionalno-politicku oznaku. Naziv Musliman kao etnicko, odnosno nacionalno-politicko ime potpuno je afirmirano aktima Narodnooslobodilackog pokreta 1941-1945, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifasistickih vijeca Bosne i Hercegovine, Sandzaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifasisticke skupstine narodnog oslobosenja Srbije. U razdoblju izmedju 1947. i 1949. sluzbena je politika ustvari ukinula 'nacionalno ime' Musliman, priznato u toku NOB-e". Ucinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili odredjeni nacionalni zapravo nacionalisticki, u prvom redu srpski interesi u Bosni i Hercegovini. Nakon puno lutanja i nedorecenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i oznaciti bosnjacki etnos, "sluzbeno je krajem sezdesetih godina usvojena, vec od ranije u praksi rasprostranjena, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Svoju nacionalnu pripadnost i identitet Bosnjaci su iskazali i potvrdili popisima stanovnistva 1971., 1981. i 1991. godine. "Ime Musliman u prvom redu je
proisteklo iz slozene politicke historije Bosne i Hercegovine, te opcenito muslimana na juznoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etnickom, odnosno nacionalnom pripadnoscu od razlicitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne".
U vrijeme raspada bivse Jugoslavije 1989/1990. godine aktualizira se upotreba naziva Bosnjak. U sirokom spektru razlicitih politickih i kulturno-duhovnih orijentacija politickih stranaka, drugih drustvenih grupa i politickih pokreta, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se i razvija i bosnjastvo kroz razlicite politicke, historijske, filozofsko-socioloske, umjetnicknae i druge intelektualne rasprave. Ucestalost upotrebe naziva Bosnjak i Bosnjaci, kao naciolne oznake bosanskih muslimana, pocinje s oruzanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu travnja 1992. godine, s nevidjenim genocidom nad Bosnjacima, te i sa organiziranjem vlastitih oruzanih snaga i herojskim otporom agresorima. Od tada se spontano i sve cesce poceo upotrebljavati nazim Bosnjak i Bosnjaci, kao nacionalna oznaka bosanskih muslimana. Tokom dvije godine rata, stradanja, otpora, i borbe , naziv Bosnjak, ko etnicka i nacoilalno-politicka oznaka, dobio je u stampi i drugoj javnoj, govornoj i pisanoj rijeci prakticno ravnopravno mjesto sa do tada uobicajenim i ustavno vazecim terminima Musliman odnosno Bosanski Muslimani. Ta spontana odluka u narodu potvrdjena je plebiscitarnim usvajanjem naziva Bosnjak na na Drugom bosnjackom saboru odrzanom u Sarajevu 28. IX. 1993. To je samo potvrdjeno Dejtonskim sorazumom i Ustavom Bosne i Hercegovime od 21. XI 1995 godine.

Ovo je bilo sve vrlo na kratko o historiji BIH, znamo da je historija nauka o kojoj se da pisati sve dok nam ovaj server nebi zablokirao!

Kad bi neko cudnim slucajem mozda osjetijo zelju da zna o historiji bosne vise, a da ja ne zamaram ovdje kilometarskim postovima, neka navrati na stranicu :

Zemlja Bosna - Historija